U prošlom desetljeću svjedočili smo zatvaranju kultnih klubova, prelasku publike u manje, tematske barove i dolasku potpuno novog faktora: stranaca koji sve češće ulaze u autohtone lokalne prostore, traže lokalni identitet i redefiniraju očekivanja od usluge. Jesu li klubovi nestali ili se mijenjaju? Je li hrvatska scena izgubila spontanost ili samo naučila nove oblike izlaska? I tko zapravo definira noćni život: lokalci ili stranci?
Piše: Marina Miloš, Marketing Manager, Udruga konobara i barmena Hrvatske
Kada govorimo o noćnom životu u Hrvatskoj, često čujemo dvije rečenice: “Nekada je bilo bolje” i “Više nema klubova kao prije”. Kao ljudi iz industrije industriji, iza šanka, u edukaciji i u razvoju ugostiteljske scene, mi vidimo širu sliku: nije noćni život nestao, nego se transformirao, i to brže nego što je javnost spremna priznati. U prošlom desetljeću svjedočili smo zatvaranju kultnih klubova, prelasku publike u manje, tematske barove i dolasku potpuno novog faktora: stranaca koji sve češće ulaze u autohtone lokalne prostore, traže lokalni identitet i redefiniraju očekivanja od usluge.
Jesu li klubovi doista nestali ili se samo mijenjaju? Je li hrvatska scena izgubila spontanost ili samo naučila nove oblike izlaska? I najvažnije, tko zapravo definira noćni život danas: lokalci ili stranci? Kao barmeni, edukatori i promatrači scene, osjećamo odgovornost govoriti o ovome jer noćni život nije samo turistička atrakcija. On je kultura rada, kultura druženja i ekonomski sustav koji zapošljava cijelu generaciju ugostitelja.
Kako su naši gradovi promijenili ritam, kako publika izgleda danas i što zapravo znači izlaziti u Hrvatskoj 2025.?
Nekada se noćni život temeljio na subkulturama koje su jasno dijelile publiku: techno, rock, hip-hop ili latino. Ulazak u određeni prostor značio je ulazak u poznati ritual: znao si atmosferu, ljude, glazbu. Danas, Hrvatska sve više postaje destinacija u kojoj lokalni barovi otvaraju vrata strancima, digitalnim nomadima, studentima i sezonskim radnicima.
Posljednjih mjeseci u javnom prostoru često se piše o tome kako tipičan prizor petkom navečer u Zagrebu, Splitu ili Rijeci uključuje kombinaciju lokalnih gostiju i posjetitelja koji traže autentičan, ‘lokalni’ doživljaj koji mi sami možda više ne uzimamo zdravo za gotovo. To mijenja dinamiku prostora, publiku i način na koji definiramo što je ‘naš’ lokal.
GDJE SU NESTALI KLUBOVI?
Klubovi nisu nestali preko noći, već kroz postupnu transformaciju koju su oblikovale demografske promjene, porast troškova poslovanja, evolucija navika izlaska kao i stroži propisi o buci i radnom vremenu. Mnogi su, iz nužde ili strategije, prešli u format barova s klupskim karakteristikama. Smanjili su kapacitet, uveli večernji DJ program, a fokus je prešao na koktele i iskustvo koje taj bar pruža, a ne masovnost. U medijima sve češće čitamo da današnja publika traži ono što nekada nije bilo prioritet: intimu, sigurnost, kvalitetu i atmosferu. Upravo to definira minievoluciju noćnog života.
Hrvatska ima vrlo specifičan model regulacije radnog vremena ugostiteljskih objekata. Dok gradovi poput Berlina, Barcelone ili Amsterdama razvijaju funkcije ‘noćnih gradonačelnika’ kako bi posredovali između klubova, stanara i gradskih politika, Hrvatska takav sustav još nema. U praksi to rezultira ranijim završetkom izlazaka, kraćim noćnim programom i kulturom izlazaka koji započinju već oko 20 sati.
Za generacije koje pamte noći koje su trajale do jutra, ovo je nova realnost. Dolazak stranaca nije samo pitanje turizma, nego katalizator profesionalizacije. Oni donose drugačija očekivanja, veći naglasak na kvalitetu usluge, komunikaciji i iskustvu. U strukovnim diskusijama sve se češće navodi kako dolazak međunarodnih gostiju mijenja pristup ugostitelja, od fokusiranja na posluživanje, prema stvaranju iskustva. To vrlo precizno opisuje smjer transformacije.
ŠTO MOŽEMO NAUČITI OD EUROPE?
U mnogim europskim metropolama noćni život se godinama tretirao kao kulturna infrastruktura, a ne samo kao ekonomska kategorija. Klubovi su se štitili kao kulturna baština, stvarale su se institucije koje posreduju između noćnih prostora i politike, a poticali su se modeli hibridnih prostora u kojima se susreću glazba, društvenost i gastronomija. Međutim, Europa danas prolazi sličnu transformaciju kao i Hrvatska.
U posljednjih nekoliko godina sve se češće govori o tome da ‘clubbing’ kultura slabi i klubovi se zatvaraju, ne zato što gradovi to žele, nego zato što se navike publike mijenjaju. Trendovi pokazuju da mladi izlaze ranije i biraju manje, intimnije formate, raste popularnost wine barova, craft koktel barova, klubova sa sjedećim konceptom. Sve više mladih pije manje alkohola ili uopće ne pije, a raste interes za experiencebased druženja umjesto masovnih plesnih večeri dok sigurnost, udobnost i kvaliteta zamjenjuju potrebu za velikim noćnim spektaklom.
Drugim riječima – Europa također redefinira što znači izlaziti. Zbog toga Hrvatska ne može samo kopirati europske modele, već mora prepoznati zajedničke trendove. Potrebno je fleksibilnije zoniranje, ali za nove tipove prostora, ne samo za klubove, kulturni program treba poticati u barovima, lounge prostorima i hibridnim događajima te struku (barmene, ugostitelje, organizatore) treba uključiti u oblikovanje politike jer oni izravno vide promjene ponašanja publike.
Bez takvih pristupa, scena će se dalje razvijati spontano: kroz zatvaranja, sezonalnost i pojedinačne inicijative, umjesto kroz promišljenu strategiju koja prihvaća da noćni život više nije isti kao 2005., kako u Zagrebu, tako i u Berlinu.
PRESLAGIVANJE NOĆNOG ŽIVOTA
Iako su veliki klubovi danas tiši nego prije, na njihovom mjestu pojavila se sasvim nova scena. Noćni život se ne gasi, on se preslaguje. Umjesto masovnih plesnih podija, pojavljuju se prostori koji nude intimniji ritam: cocktail barovi koji postaju kulturne točke susreta, večeri posvećene određenom glazbenom žanru ili plesnoj zajednici te događaji u kojima brendovi, umjetnici i barmeni preuzimaju uloge kustosa urbanog iskustva.
U Hrvatskoj, ali i diljem Europe, sve je vidljivija ‘festivalizacija’ izlazaka. Umjesto jednog stalnog mjesta, publika se kreće od pop-up lokacija do kratkotrajnih događaja koji nude nešto drugačije: ‘guest shift’ nekog barmena, limitiranu koktel kartu, konceptualnu večer ili tematski glazbeni program. Ono što je nekada bio klub, danas je često doživljaj kreiran oko prostora, pića i atmosfere.
Uloga identiteta u noćnom životu također se promijenila. Nekada je glazbeni stil bio jedini marker koji je razlikovao publike. Danas karakter nekog mjesta čine kvaliteta posluživanja, fokus na craft piće, promišljenost dizajna i atmosfera, ukratko, iskustvo postaje proizvod, a ne samo prostor. Drugim riječima, noćni život više nije masovna zabava, nego iskustveni događaj.
Jesmo li nešto izgubili? Da. Ali i dobili. Hrvatska je izgubila dio subkulture, spontanost i nostalgiju koju su klubovi nosili, onaj osjećaj zajedničkog rituala i pripadanja određenoj glazbenoj sceni. No istovremeno, dobila je nešto drugo: viši profesionalni standard ugostiteljstva, sigurniji izlazak, raznolikiju publiku i pristupačnije formate za različite generacije. Nostalgija za klubovima je razumljiva jer su oni bili simbol identiteta jedne ere. Ali nova scena nudi elemente koji prije nisu postojali: kvalitetu, personalizaciju, dizajn, stručnost, pa čak i emocionalnu vrijednost izlaska – onog trenutka u kojem gost nije samo konzument, nego sudionik.
NOVI RITAM, GLAS I PUBLIKA
Zato se pravo pitanje danas ne svodi na to je li clubbing mrtav. Ono glasi: jesmo li spremni prihvatiti da noćni život izgleda drugačije nego prije? Ako prepoznamo autentičnost kao kulturni kapital i otvorimo prostor za razgovor o regulaciji, upravljanju noćnom scenom i ulozi struke, Hrvatska može postati primjer zemlje koja nije izgubila noćni život, nego ga je redizajnirala i uskladila s novom generacijom. Možda najbolji dokaz promjene leži upravo u činjenici da se o njoj sve više govori. U struci, javnosti i među gostima iz inozemstva koji žele biti dio te priče. Noćni život se ne gasi; on samo mijenja ritam, glas i publiku. Upravo zato vrijedi promatrati ne ono što je nestalo, nego ono što nastaje.
